Većina ljudi uglavnom misli dobro kada ponudi savet detetu koje se suočava sa vršnjačkim nasiljem. Međutim, neki saveti mogu da imaju kontra efekat, pogotovo ukoliko dolaze od osobe koja nije obučena za prevenciju vršnjačkog nasilja ili ga nikada nije iskusila.

Tako, na primer, neki ljudi mogu da daju savete poput: „Drži glavu gore“, „To ne treba da te dotiče“ ili „I ovo će proći“. A ukoliko dete odluči da prihvati neki od ovakvih saveta to može dovesti do njegovog povređivanja ili do toga da se nađe u nevolji.

Suočavanje sa nasiljem može da se zakomplikuje kada se dodaju ovakvi saveti, a upravo o njima ćemo govoriti u ovom tekstu.

1. „Vrati mu“

Roditelji osnovaca često koriste ovaj savet. Ali odgovoriti detetu komentarom „uzvrati mu udarac“ nije samo opasno i neefikasno, već je i oličenje roditeljske lenjosti. Reći detetu da uzvrati udarac, a da ne priča o tome šta se dešava, najgora je vrsta saveta koju roditelj može dati. Umesto toga, razgovarajte sa svojim detetom o tome šta se dešava. Saznajte šta vršilac nasilja radi i razmislite o idejama kako najbolje rešiti situaciju. Zatim razgovarajte sa direktorom ili nastavnikom o tome šta vaše dete doživljava. Saznajte šta škola namerava da učini kako bi bila sigurno mesto za vaše dete.

Iako se udaranje drugog deteta ne preporučuje, to ne znači da se vaše dete ne treba da zna da se brani od nasilnika. Čas samoodbrane može pokazati deci kako da odbiju ili blokiraju udarce, kako da uklone nečiji stisak sa zgloba i kako da izađu iz raznih drugih situacija. Ali, nikako nije dobar savet podsticati dete da se tuče sa nekim ko je verovatno veći i jači. Umesto toga, naučite svoje dete kako da se suprotstavi nasilniku na produktivan i smislen način.

Na kraju, reći detetu da udari drugo dete ima posledice. Nemate pojma dokle će to vaše dete odvesti. Na primer, mogao bi biti suspendovan ili isključen iz škole, ili bi prijava mogla biti podneta protiv njega, ako je otišao predaleko. Uverite se da svoje dete učite zdravim alternativama za suočavanje sa nasiljem.

2. „Ignoriši ga“

Iako je dobar savet da odbijete da reagujete kada vršilac nasilja kaže ili učini nešto, vaše dete ne bi trebalo da se pretvara da se nasilje ne dešava. Umesto toga, ono treba da kaže odrasloj osobi, roditelju, nastavniku ili treneru šta se dešava. Zapamtite, nasilje se odnosi na moć i kontrolu.

Umesto da govorite svom detetu da ignoriše nasilje, naučite ga kako da nasilniku odgovori na zdrav način. Jedan od načina na koji to mogu učiniti je da kontrolišu svoj odgovor. Na primer, ne moraju da veruju lažima koje nasilnik govori o njima. On nije „gubitnik“, „štreber“ ili bilo koja druga negativna etiketa koju nasilnik koristi. Ohrabrite svoje dete da preoblikuje svoje razmišljanje o nasilju, ali da se ne pretvara da ono ne postoji. Mora da se suoči sa tim da bi se efikasno nosio sa nasiljem.

3. „Ne budi tužibaba“

Kada neko ovom rečenicom odgovori detetu koje trpi nasilje, šalje nekoliko poruka. Prvo, govore detetu da je prijavljivanje nasilja loša stvar. Drugo, oni saopštavaju nedostatak interesa da pomognu u rešavanju problema tako što će detetu reći da digne ruke od toga. Umesto toga, decu treba naučiti razliku između „tužakanja“ i prijavljivanja. Potrebna je hrabrost da se prijavi nasilje, a deca moraju da znaju da je prihvatljivo o tome razgovarati sa odraslima.

Štaviše, nastavnici posebno moraju biti svesni negativnih poruka koje šalju kada ne odgovore na pritužbe o nasilju. Da bi se podstaklo produktivno okruženje za učenje u školi, nasilje se mora rešiti odmah i efikasno. Očekivanje da će se deca sama nositi sa problemom vršnjačkog nasilja utiče na celokupno školsko okruženje.

I na kraju, kao roditelj, trebalo bi da izbegavate da svoje dete nazivate „tužibabom“ kada vam skrene pažnju na probleme. Ako svom detetu redovno govorite da je „tužibaba“, ono će na kraju prestati da komunicira sa vama o velikim problemima u životu. Nikada ne treba da urušite komunikaciju koju imate sa svojim detetom. Čak i ako mislite da bi moglo samo da reši probleme, odvojite vreme da ga saslušate.

4. „Osveti mu se“

Suprotno onome što vam ljudi mogu reći, osveta nikada neće učiniti da se vi ili vaše dete osećate bolje. Umesto toga, zbog osvete ćete se osećati prazno i tužno. Bolji način je da se usredsredite na ono što vaše dete može da kontroliše, kao što je njegov odgovor na nasilje i kako ćete rešiti situaciju.

Dosta puta roditelji odmah puste u medije da se njihovo dete suočava sa vršnjačim nasiljem. Međutim, ovo je jedna od loših stvari koju možete da uradite, jer ovaj potez može da dovede i do javnog sramoćenja deteta, budući da je reč o objavljivanju situacije koja je za njega veoma neprijatna. Time svoje dete dovodite u opasnost od dodatnog nasilja, jer druga deca mogu da misle da na ovaj način mogu da izazovu intenzivnu reakciju javnosti.

Umesto toga, neka nasilje i prevencija budu fokus. Trošenje previše vremena na opsednutost onim što je vršilac nasilja učinio vašem detetu stavlja fokus na nasilnika umesto na vaše dete. Pokušajte da redovno razgovarate sa detetom i utvrdite kako se oseća. Zatim preduzmite korake da mu pomognete da prevaziđe nasilje.

Na kraju, čak možete da razgovarate s njim o opraštanju. Opraštanje ne samo da stvara otpornost, već i omogućava vašem detetu da povrati svoju moć u situaciji. Zapamtite, oproštaj je izbor i omogućava vašem detetu da se oslobodi negativnih stvari i nastavi dalje.

5. „Vrati istom merom“

Drugim rečima, ono što se ovim sugeriše je da se na nasilje odgovori nasiljem. Ovaj predlog može uključivati bilo šta, od javnog sramoćenja nasilnika na Internetu do širenja glasina. Neki čak mogu predložiti objavljivanje na društvenim medijima, pretnjom ili zastrašivanjem vršioca nasilja. Iako bi ovi predlozi mogli da ga nateraju da prestane da cilja vaše dete, oni takođe čine vaše dete vršiocem nasilja. Zapitajte se da li zaista želite da vaše dete spusti svoje standarde na nivo nasilnika.

Umesto da podstičete svoje dete da postane žrtva, pomozite mu da nauči kako da se bori protiv nasilja na zdravije načine. Mnogo puta deca preuzmu svoje negativno iskustvo i pretvore ga u nešto pozitivno. Na primer, neka deca će pokrenuti grupu za podršku drugoj deci koja trpe nasilje ili bi mogli da predvode kampanju za sprečavanje nasilja u školi.

6. „Rešite to među sobom“

Neke škole i dalje misle da je stavljanje vršioca nasilja i onoga ko trpi nasilje u istu prostoriju dobra ideja. Ali to nikada ne funkcioniše zbog neravnoteže moći koja postoji između njih dvoje.

Jedna od tri primarne komponente nasilja je da počinilac ima više moći od onoga ko trpi nasilje. Pokušaj razgovora o tome žrtvu će ostaviti samo još više žrtvom. Mnogo puta se deca koja trpe nasilje previše plaše da govore o tome šta se zaista dešava. Štaviše, vršioci nasilja tokom razgovora koriste zastrašivanje kako bi ućutkali žrtvu. U ovim scenarijima nikada nećete doći do istine o onome što se dogodilo.

Ako škola vašeg deteta predlaže ovo, ne dozvolite detetu da učestvuje. Ovaj korak neće pomoći vašem detetu i mogao bi dovesti do veće viktimizacije. Umesto toga, predložite da školski psiholozi i pedagozi odvojeno razgovaraju sa detetom koje trpi nasilje, detetom koje vrši nasilje i decom koja su svedoci. Na ovaj način, vaše dete će moći bez straha da ispriča ono što se dogodilo. Takođe, budite sigurni da su preduzeti koraci za zaštitu privatnosti i bezbednosti vašeg deteta.