U medijima u poslednje vreme često čujemo za primere vršnjačkog nasilja, pa se i deca olako označavaju kao „nasilnici“. Deca nisu rođena ili predodređena da postanu nasilnici. Na nasilno ponašanje utiče kućno i školsko okruženje. Ne postoji jasna odrednica koja ukazuje na to da će dete biti sklono nasilju kada odraste, međutim nekoliko zajedničkih karakteristika primetno je kod sve dece koja maltretiraju vršnjake.

Prvo, deca koja su nasilna prema drugima, često su i sami nekada bili žrtve nasilja. Agresija može da bude uzrokovana strogom disciplinom roditelja ili maltretiranjem od strane starijeg brata ili sestre. Deca oponašaju primere iz svog okruženja pa na pojačanu agresiju utiču i scene vršnjačkog nasilja u školi ili vrtiću. Uzrokovane i negativne interakcije postaju naučena ponašanja koja se ponavljaju kako dete odrasta.

Drugo, deca koja su sklona nasilju imaju poteškoće sa empatijom. Teško da mogu i da zamisle kroz šta prolazi osoba koja trpi maltretiranje. To je izazov koji se prevazilazi pravilnim rastom i razvojem. Kako deca rastu, raste i njihova sposobnost da posmatraju situaciju sa druge tačke gledišta, da zamisle tuđu bol – da imaju empatiju. Vremenom, naučiće da pokažu saosećanje sa drugima. Ponekad se čak i odrasli bore sa nedostatkom empatije. Previše je lako suditi o drugima, a pogotovo opasno kada su u pitanju deca. Neretko, dešava se da ih odrasli označe jednom rečju koja opisuje trenutno ponašanje. Lako je nazvati dete nasilnikom, treba razmisliti šta je to što u detetu izaziva agresiju. Da li biste olako koristili tako tešku reč da je u pitanju vaše dete? Naravno da ne. Postoje i drugi načini da opišete nekoga. Na primer devojčica koja maltretira vršnjake možda je lepa, pametna, promišljena i dobar vođa. Može li osoba sklona nasilju da poseduje sve navedene osobine? Naravno da može, često je to i slučaj.

Pažljiv izbor pravih reči pri opisivanju dece sklone nasilnom ponašanju pomaže nam da razmišljamo otvorenije i da uvidimo vrednosti koje dete poseduje. Sva nova saznanja ključna su za pružanje neophodne pomoći detetu, zahvaljujući kojoj će promeniti ponašanje i postati saosećajnije.